Uvijek sam bila predmet ismijavanja u društvu, od osnovne škole, srednje, pa i na faklultetu.
Otac mi je bio i ostao teški alkoholičar, a mama je samo zbog mene i brata patila i trpila sve
kako bi porodica ostala na okupu. Brat mi je stariji i često sam nosila njegovu odjeću, ono što njemu iskrača.
Zbog toga su me zvali MUŠKOBAROM, kasnije LEZBAČOM. Govorili su da sam ružno pače, trinesto prase.
Niko me nije želio u društvu. Zbog toga sam htjela ili ne bila osuđena na samoću i na čitanje,
učenje i sve drugo što u djetinjstvu i nije popularno.
Sada imam skoro 30 godina, magistar ekonomije, govorim 4 jezika i radim za jednu Američku kompaniju.
Najponosnija sam jer sam se čak i udala i imam dvoje prekrasne djece, za divno čudo svi se žele družiti sa mojom djecom,
a oni koji su me omalovažavali, vrijeđali, sramotili na najgori mogući način,
danas dolaze do mene kao psi lutalice da im dam koru hljeba, da oitegnem moje veze i da ih zaposlim,
ne biraju šta će da rade, SAMO DA IMAJU DA NAHRANE DJECU.
E jedno takov dijete sam i ja bila, sreća nisam sujetna i zlopamtilo, i dobro se sjećam kako je biti bez ičega i
ikoga osim roditelja, tačnije jednog roditelja, težak je to život i samo ko ga proživi zna koliko je težak.
Zbog toga pomažem koliko mogu, ne bitno kome, jer ko god zatraži pomoć i ko god skupi snage da
se nekome zamoli za pomoć, naročito nekome kome si činio zlo, znači da mu stvarno ta pomoć i treba.
Izvor: receptizasavrsenajela.blogspot.ba
0 komentari:
Objavi komentar